Nešto između poznatih mesta i onih o kojima vam niko nije rekao, Turska čuva svoje tajne.
Otkrila sam nešto o Turskoj.
Ona ne želi uvek da bude pronađena.
Ponekad se krije iza starog drvenog vrata. Ponekad čeka na kraju uske istanbulske ulice. Ponekad mirno sedi na brdu dok hiljade putnika jurca ispod.
A ponekad, ako ste srećni, baka koja sedi ispred male radnje pokazaće prstom i reći:
"Idite tim putem. Tu je nešto lepo."
Tako su počela moja avanture.
Ja sam Niobe i ne putujem uvek po mapama.
Zapravo, otkrila sam da mape mogu biti prilično autoritarne.
One vam govore gde treba da idete.
Ja preferiram da otkrijem gde želim da idem.
Dobrodošli u moju Tajnu Tursku.
Naravno, Turska ima svoja poznata blaga.
Istanbul ima Aju Sofiju, Plavu džamiju i Veliki pijac. Kapadokija ima svoje vilenjačke dimnjake i balone sa toplim vazduhom. Efes ima svoje veličanstvene antičke ulice. Pamukale sija belo pod anadolijskim suncem.
Vrede svog ugleda.
Ali šta se dešava kada skrenete levo umesto desno?
Tada Turska postaje drugačija.
Možete naći malu komšijsku džamiju gde imam zna svakoga po imenu.
Pekaru gde miris svežeg hleba beži na ulicu.
Staro zidano utvrđenje skriveno između modernih zgrada.
Kafić gde nikome ne žuri.
Selo gde ista porodica već generacijama pravi nešto.
Zaboravljeni kamen koji izgleda obično dok vam neko ne ispriča njegovu priču.
I odjednom shvatite:
Niste samo posetili Tursku. Otkrili ste je.
Istanbul je posebno dobar u čuvanju tajni.
Mislila sam da poznajem grad.
Potom jednog dana sam se izgubila.
To nije bio deo mog plana.
Imala sam destinaciju.
Imala sam samopouzdanje.
Uopšte nisam znala kuda idem.
Otkrila sam autobuse, šatl autobuse, taksi, metro linije, Metrobus, tramvaje i podzemne stanice koje su delovale kao da ih je dizajnirao neko ko uživa u testiranju putnika.
A onda su tu bili izlazi.
Ah, izlazi iz istanbulskog metra.
Uđete u podzemlje misleći da razumete gde ste.
Izadjete na površinu i odjednom se zapitate da li ste slučajno stigli u drugi grad.
Ali Istanbul ima još jednu tajnu:
njegove ljude.
Kada sam bila zbunjena u podzemlju, ljudi su stajali da mi pomognu da pronađem pravi izlaz.
Nema komplikovanih uputstava.
Nema dugih objašnjenja.
Samo osmeh, ruka koja pokazuje pravi pravac i:
"Ovamo."
I taj mali trenutak rekao mi je nešto važno o Turskoj.
Najbolja otkrića nisu uvek spomenici.
Ponekad su to ljudi.
Putne brošure su veoma dobre u prikazivanju lepih stvari.
Ali ne mogu uvek da pokažu atmosferu.
Ne mogu da opišu kako Istanbul miriše nakon kiše.
Ne mogu da reprodukuju zvuk trajekta koji polazi sa Bosfora.
Ne mogu da objasne osećaj hodanja kroz kvart gde se stare kuće naginju jedna ka drugoj kao da dele tajne.
Ne mogu da pokažu trenutak kada ezan nadvisuje krovove dok se grad nastavlja sa svojim svakodnevnim životom ispod.
Ne mogu da vam kažu kako se osećate kada sednete za turski čaj i shvatite da ste razgovarali sa potpuno strancem četrdeset minuta.
Zato verujem da prava Turska nije samo ono što vidite.
To je nešto što osećate.
Turska je zemlja gde je istorija gotovo nemoguće izbeći.
Možete hodati kroz moderni grad i odjednom otkriti nešto hiljadama godina staro.
Rimska kolona.
Bizantijski zid.
Osmanski bunar.
Antički put.
Zaboravljena crkva.
Karavan-saraj.
Propalo dvorište koje gleda na selo.
Ponekad je istorija ponosno izložena iza muzejskog stakla.
Ponekad je jednostavno sede pored puta.
A ja volim drugi tip.
Zato što kada je istorija i dalje deo svakodnevnog života, ona deluje živa.
Mogu da stojim pored starog kamena i zamislim ljude koji su ga dodirnuli pre mene.
Trgovac.
Vojsnik.
Putnik.
Dete.
Cesar.
Prohodnik.
Nečije ime je nestalo iz istorije davno.
Svaki kamen deluje kao da šapuće:
"Bila sam ovde."
Postoji određeni tip putnika koji volim.
Znatiželjni.
Putnik koji vidi usku ulicu i pita se kuda vodi.
Ljudi koji čuju za malo selo i kažu: "Zašto ne?"
Putnik koji želi da proba nešto što ne može da izgovori.
Ljudi koji žele da upoznaju lokalce umesto da ih samo fotografišu.
Putnik koji pita:
"Šta je iza onog brda?"
Ti putnici drugačije razumeju Tursku.
Otkrivaju da neki od najupečatljivijih iskustava nisu nužno oni sa najvećim spomenicima.
Možda će to biti tihi doručak sa pogledom na krajolik.
Razgovor sa lokalnim zanatlijom.
Selersko tržište.
Zaboravljeno arheološko nalazište.
Vožnja brodom.
Mali porodični restoran.
Šetnja kroz staro naselje.
Zalazak sunca sa mesta koje nije bilo na vašem originalnom planu.
Ovo su trenuci koji ostaju s vama.
Naučila sam da ne dam previše obećanja kada putujem oko Turske.
Zato što Turska uživa da me iznenadi.
Možete planirati jednostavnu šetnju i završiti otkrivanjem celog kvarta.
Možete tražiti poznati spomenik i postati fascinirani ulicom pored njega.
Možete misliti da idete zbog istorije i zaljubiti se u hranu.
Možete planirati da napravite jednu fotografiju i završiti sa pedeset.
I možda ćete se potpuno izgubiti.
Ponovo.
Ali možda je to deo avanture.
Zato što ponekad biti izgubljen je samo drugi naziv za niste još otkrili sledeće poglavlje.
To je pitanje koje stalno sebi postavljám.
Možda u zaboravljeno selo u Anadoliji.
Možda u drevni grčki grad.
Možda uz obalu Crnog mora.
Možda nazad kroz šarene ulice Istanbula.
Možda negde gde nikada nisam čula.
Turska je dovoljno velika da me iznenađuje veoma dugo.
I namjeravam da nastavim da tražim.
Pratiću stare puteve.
Slušaću lokalne priče.
Probati ću stvari koje me nerviraju.
Pitaću pitanja.
Izgubiću se.
Pronaći ću svoj put ponovo.
I kad god otkrijem nešto posebno, doneti ću vas sa sobom.
Zato što možda je najveća tajna o Turskoj ovo:
Uvek postoji još jedna Turska koja čeka da bude otkrivena.
Ako ste već posetili Istanbul, možda je vreme da vidite drugu stranu grada.
Ako ste videli poznate znamenitosti, možda je vreme da tražite skrivene.
Ako ste hodali kroz drevne ruševine, možda je vreme da slušate priče koje ih okružuju.
I ako je ovo vaše prvo putovanje u Tursku, ne brinite.
Nemate potrebu da znate sve tajne pre nego što stignete.
To je moj posao.
Ja ću nastaviti da tražim.
Vam samo donesite svoju radoznalost.
Ja sam Niobe.
Ovo je moja Turska.
I imam osećaj da su njena najbolja tajna još uvek čekaju nas.