Jutro kada sam letio iznad Kapadokije

Prije sam vidio fotografije Kapadokije.

Stotine njih.

Vrući baloni koji lebde iznad čudnih dolina, vještine dimnjaci koji sjaje u prvom jutarnjem svjetlu, hotelske sobe uklesane u drevnu stijenu kako bi ugostile goste. Lijepi snimci – ali nekako, nikada nisam zamislio kako bi se to osjećalo biti tamo uživo.

Tako sam odlučio saznati.

Složio sam malu torbu, ostavio Istanbul iza sebe i odabrao noćni autobus za Kapadokiju. Svidjela mi se ideja putovanja kroz noć i buđenja na nekom potpuno drugačijem mjestu. Do jutra, pejzaž van mog prozora već je počeo mijenjati.

I onda se pojavila Kapadokija.

Izgledala je gotovo nerealno.

Moj dom unutar pećine

Za ovo putovanje želio sam nešto više od običnog hotela.

Htio sam spavati unutar samog pejzaža.

Moj hotelski smještaj u pećini bio je uklesan u meku vulkansku stijenku, baš kao i mnoge kuće i skloništa koja su stoljećima dio povijesti Kapadokije. Sobu je bila tiha, topla i predivno atmosferična.

To prve večeri sjećam se da sam pomislio da Kapadokija nema samo mjesta za posjetiti.

Ona ima osjećaj.

Šetate dolinama i počinete se pitati kako su ljudi ovdje živjeli, radili, molili i stvarali cijele zajednice među ovim izvanrednim stenama. Na kraju sam bio u krivu. Kapadokija je beskonačna.

Dan između Crvene i Zelene doline

Moj prvi puni dan posvetio sam otkrivanju Kapadokije kroz njene poznate Crveni tur i Zeleni tur.

Svaki detalj bio je organiziran od strane Travel Inn Turkey, što je značilo da sam mogao jednostavno uživati u iskustvu bez brige o prijevozu, vremenu ili onome što bih mogao propustiti.

Pejzaž se činilo da se mijenja oko svakog zavoja.

Vještini dimnjaci su se uzdizali iz zemlje poput skulptura. Doline su se otvarale u dramatične poglede. Drevne crkve i manastiri podsjetili su me da su ovi prividno nemogući pejzaži bili dom generacijama ljudi.

Crveni tur pokazao mi je fascinantno srce Kapadokije, dok me Zeleni tur odveo dublje u njene doline i podzemni svijet.

Krajem dana, pomislio sam da sam već iskusio nešto izvanredno.

Bio sam u krivu.

Najmagičnije jutro još uvijek me je čekalo.

Prije izlaska sunca

Moj budilnik je zazvonio dok je još bilo mrak.

Vrlo mrak.

Na trenutak sam se zapitao zašto sam pristao ustati tako nemogućim satom.

Onda sam se sjetio.

Balona.

Napustio sam hotelski smještaj u pećini dok je nebo još uvijek čekalo sunce.

Na području lansiranja balona, scena je bila gotovo jednako fascinantna kao i sam let.

Jedan po jedan, ogromni baloni su pripremani.

Tkanina se rasprostirala po tlu.

Korpe su provjeravane.

Onda su plamenici oživjeli.

Šuuušt.

Zvuk vrućeg zraka koji puni ogromne balone odjekivao je kroz tamu.

Sporo, gotovo magično, baloni su počeli rasti.

Stajao sam tamo gledajući kako postaju sve veći i veći protiv noćnog neba.

I onda sam shvatio nešto:

Iskustvo je već počelo.

Nemojte samo doći, popeti se u korpu i letjeti.

Gledate kako baloni dobivaju život.

Gledate kako tama polako nestaje.

Gledate kako se Kapadokija priprema za izlazak sunca.

I onda se popeste.

Svijet je postao sitan

Kada se naš balon podigao s tla, osjetio sam čudan osjećaj napuštanja poznatog svijeta.

Više.

Još više.

I odjednom je sve postalo tiho.

Ispod mene bile su doline, stjenovite formacije, male ceste i male kuće.

S tla, Kapadokija se činila ogromnom.

S neba, izgledala je predivno malena.

Svijet ispod mene postao je minijaturni pejzaž.

I oko nas su bili baloni.

Desetine njih.

Neki su već bili visoko na nebu. Drugi su se polako dizali iz dolina. Njihove šarene oblike plutale su protiv jutarnjeg svjetla.

Sjećam se da sam pogledao oko sebe i pomislio:

Kako može jedno mjesto biti tako lijepo?

Onda se pojavilo prvo svjetlo.

Horizont je počeo sijati.

Vještini dimnjaci su uhvatili meko jutarnje sunčevo svjetlo.

Doline su promijenile boju.

I Kapadokija se polako probudila ispod nas.

Putovao sam u Kapadokiju očekujući vožnju balonom.

Ono što sam doživio bilo je mnogo više od leta.

Bilo je gledanje kako se pejzaž budi odozgo.

Doručak nakon neba

Kada smo se vratili na tlo, spreman sam bio za jednu stvar:

Doručak.

Pravi turski doručak nakon ranojutarnje avanture djelovao je apsolutno savršeno.

Svjež kruh, sir, masline, rajčica, jaja, čaj...

Nakon leta iznad Kapadokije, čak i obična šalica turskog čaja osjećala se posebno.

Sjedio sam tamo razmišljajući o svemu što sam upravo vidio.

Ali moja kapadocijska avantura nije bila gotova.

Još sam želio doživjeti pejzaž iz druge perspektive.

Ovaj put, želio sam ostati blizu tla.

Kapadokija na konju

Tako sam odlučio vidjeti Kapadokiju na konju.

Bilo je potpuno drugačije od balona.

S neba, pejzaž je izgledao sitan.

S leđa konja, ponovno sam mogao vidjeti detalje.

Zavojite staze.

Stijene.

Doline.

Sjene.

Tišinu.

Konji su se nježno kretali kroz pejzaž dok su konjići držali uzde i vodili nas duž rute. Mogao sam se opustiti i uživati u scenografiji bez brige o pronalaženju puta.

Postojalo je nešto predivno mirno u tome.

Za nekoliko sati, nije bilo gužve na ulicama, rasporeda ni buke.

Samo konj ispod mene, kapadocijski pejzaž oko mene i osjećaj da sam na neki način kročio u drugi vijek.

Dva dana, toliko svjetova

Gledajući unazad, ono što mi se najviše svidjelo u Kapadokiji bila je kontrasta.

Jednog trenutka hodao sam kroz drevne doline.

Sljedećeg, istraživao sam podzemne prostore.

Onda sam spavao unutar pećine.

Prije izlaska sunca, gledao sam kako ogromni baloni pune zrak.

Par minuta kasnije, lebdeo sam iznad dolina.

I nakon doručka, jahao sam konja kroz isti taj pejzaž koji sam upravo vidio s neba.

Kapadokija mi je pružila nekoliko različitih načina da vidim isto magično mjesto.

Odozdo.

Unutra.

S leđa konja.

I konačno, s neba.

Bi lih to ponovio?

Apsolutno.

Ali sljedeći put, možda ću ostati malo duže.

Zato što Kapadokija nije mjesto za koje mislite da ga treba samo "zaokružiti" na putopisnoj listi.

To je mjesto za koje treba polako doživjeti.

Ustati prije izlaska sunca.

Gledati kako baloni dobivaju život.

Letjeti iznad dolina.

Jesti doručak nakon toga.

Šetati kroz drevne pejzaže.

Jahati konja.

Spavati u hotelskom smještaju u pećini.

I, ako putujete iz Istanbula, nemojte se bojati noćnog autobusa. Postojalo je nešto posebno u tome da zaspite u jednom gradu i probudite se u potpuno drugom svijetu.

Moj put u Kapadokiju podsjetio me zašto volim putovati.

Ponekad najnezaboravnija iskustva nisu ona koja ste savršeno planirali.

To su trenuci kada pogledate oko sebe i tiho pomislite:

Nevjerojatno je da sam zapravo ovdje.

I to jutro, lebdeći iznad Kapadokije dok je sunce izlazilo iznad dolina, znao sam da ću se toga sjećati do kraja života.

**Kapadokija nije bila samo mjesto koje sam posjetio.

Bilo je mjesto koje sam doživio s neba.**