Prvi put kada sam zakoračila u Aja Sofiju, osetila sam nešto što nikada ranije nisam sasvim doživela.
Nije to bio samo osećaj ulaska u spomenik.
Bio je to osećaj ulaska u drugo vreme.
Na trenutak su ljudi oko mene kao da nestali. Zvuci su postali udaljeni, a ja sam počela da zamišljam Konstantinopolj onakvim kakav je nekada bio—grad ispunjen carevima, trgovcima, vojnicima, slugama i običnim ljudima, koji su se svi kretali istim ulicama kojima sam upravo prošla.
I tamo je bila.
Aja Sofija.
Stajala je preda mnom, ogromna i gotovo nemoguća za poimanje.
Prvo što sam uradila bilo je da podignem pogled.
Ogromna kupola kao da je lebdi iznad mene, propuštajući svetlost kroz prozore i nežno je rasprostirući unutrašnjošću.
Zamišljala sam ljude koji su ovde stajali vekovima pre mene.
Gotovo da sam mogla da vidim cara kako ulazi sa svojom povorkom, okružen činovnicima i stražarima. Zamišljala sam građane koji se okupljaju na važnim liturgijama, gledaju prema veličanstvenom svetilištu i slušaju molitve koje odjekuju pod ogromnom kupolom.
Kako li je bilo stajati ovde kada je crkva bila u središtu verskog i carskog života Konstantinopolja?
Pokušala sam da zamislim sveće, tamjan, pojanje i kretanje hiljada ljudi.
Građevina je iznenada prestala da deluje kao stari spomenik.
Delovala je živo.
Pre posete čitala sam o istoriji Konstantinopolja.
Jedan detalj mi je posebno privukao pažnju.
Veoma blizu Aja Sofije nalazila se još jedna važna crkva—Aja Irina (Sveta Irina).
Počela sam da razmišljam o dve crkve koje su stajale tako blizu jedna drugoj, svedočeći promenama u životu Konstantinopolja kroz vekove.
Danas, kada prolazite kroz vrtove ovog područja, teško je ne zamisliti kako je ovaj kraj morao da izgleda kada su ove veličanstvene crkve bile okružene carskim svetom Vizantije.
Aja Sofija i Aja Irina nisu bile izolovane građevine.
Bile su deo živog grada.
Grada careva i građana.
Grada ceremonija, vere, politike, slavlja i dramatičnih promena.
A ja sam stajala upravo u njegovom središtu.
Aja Sofija je proživela vekove promena.
Sagrađena je u 6. veku, za vreme vladavine cara Justinijana, i postala je jedno od najneverovatnijih arhitektonskih dostignuća vizantijskog sveta.
Vekovima kasnije, Konstantinopolj se zauvek promenio.
Grad je postao Istanbul, a Aja Sofija džamija.
Kasnije je služila kao muzej, dočekujući posetioce iz svih krajeva sveta.
Danas ponovo služi kao džamija.
Ali stojeći unutra, shvatila sam nešto važno:
Građevine mogu promeniti svoju namenu, ali istorija ne nestaje.
Arhitektura i dalje priča svoju priču.
Ogromna kupola je i dalje tu.
Mramorni stubovi su i dalje tu.
Galerije, lukovi, ukrasi i slojevi istorije su i dalje prisutni.
Različite generacije ostavile su svoje tragove, ali nijedna od njih nije mogla da izbriše ono što je bilo pre nje.
Zatvorila sam oči na trenutak.
Zamišljala sam zvuk vizantijske liturgije kako ispunjava građevinu.
Car i njegov narod okupljeni zajedno.
Sveštenstvo koje prolazi kroz sveti prostor.
Svetlost sveća koja se odražava na mermeru i zlatu.
Glasovi koji se uzdižu prema kupoli.
Zatim sam otvorila oči.
Vekovi su ponovo nestali.
Ali nekako sam i dalje mogla da ih osećam.
Upravo to Aja Sofiju čini toliko izuzetnom.
Ovde ne možete samo da gledate istoriju.
Osećate da ste njome okruženi.
Počela sam polako da hodam, posmatrajući sve oko sebe.
Ogromne stubove.
Mramorne površine.
Lukove koji nestaju u senkama.
Izuzetnu visinu unutrašnjosti.
Svetlost koja ulazi kroz prozore.
Kuda god bih pogledala, činilo se da se pojavljuje još jedan detalj koji me poziva da zastanem.
Pitala sam se koliko je ljudi hodalo tačno tamo gde sam ja hodala.
Koliko njih je gledalo prema istoj kupoli?
Koliko ih je ovde stiglo ispunjeno radošću, strahom, nadom ili tugom?
Koliko se važnih trenutaka u istoriji ovog grada odigralo unutar ovih zidova?
Iznenada, moja poseta više nije bila usmerena na fotografisanje.
Želela sam da zapamtim taj osećaj.
Postoje spomenici koje posećujete na sat vremena i pamtite po jednoj fotografiji.
A onda postoje mesta koja ostaju sa vama.
Za mene, Aja Sofija pripada ovoj drugoj kategoriji.
Podsetila me je da Istanbul nije grad sa samo jednom pričom.
To je grad izgrađen sloj po sloj—rimski, vizantijski, osmanski i savremeni.
A Aja Sofija je možda jedno od najmoćnijih mesta na kojima se ti slojevi mogu osetiti.
Stojeći pod tom ogromnom kupolom, osećala sam se neverovatno malom.
Ali istovremeno sam osećala povezanost sa nečim ogromnim.
Sa ljudima koji su živeli pre 1.500 godina.
Sa gradom koji je menjao imena, vladare i religije.
Sa generacijama koje su ovde dolazile pre mene i ostavile priču onima koji će stići vekovima kasnije.
Kada sam se konačno vratila napolje, Istanbul je delovao drugačije.
Ulice su ponovo bile pune.
Ljudi su razgovarali, automobili prolazili, a posetioci fotografisali.
Ali ja sam još uvek bila negde između sadašnjosti i prošlosti.
Još jednom sam se osvrnula prema Aja Sofiji.
I nasmešila se.
Jer sam shvatila nešto o čemu sam ranije samo čitala u knjigama:
Neka mesta vam ne govore samo o istoriji. Ona čine da se osećate kao da ste nakratko živeli u njoj.
Za mene je Aja Sofija bila upravo takvo mesto.
A ako ikada dođete u Istanbul, nemojte je samo staviti na svoju listu znamenitosti.
Uđite unutra polako.
Podignite pogled.
Slušajte.
Zamišljajte.
Pustite vekove da progovore.
Jer negde ispod te izuzetne kupole, 1.500 godina Istanbula još uvek čeka da budu osetene.