Niobe hoda kroz Istanbulove beskrajne ulice Istiklal

Niobe šeta kroz Istiklal: Kada Istanbul odluči da vam trebaju još koraka

Nakon posjete Galata kuli, donijela sam odluku koja se činila savršeno razumnom.

„Samo ću nastaviti hodati."

Evo kako vas Istanbul uhvati.

Mislite da ćete napraviti kratku šetnju, a odjednom postajete dio ljudske rijeke koja teče prema Istiklalu.

Bilo je to moje prvo iskustvo s ovako gužvom na ovoj strani Istanbula.

Prije sam doživljavala gužve ispred nogometnih stadiona. Te gužve imaju vrlo specifičnu energiju – ljudi viču, smiju se, raspravljaju o nogometu i izgledaju kao da su spremni sami promijeniti ishod utakmice.

No, Istiklal je bio drugačiji.

Bilo je mladih parova koji su šetali držeći se za ruke, roditelja koji su pokušavali paziti na svoju djecu, grupa prijatelja, radoznalih turista i uličnih glazbenika koji su dodavali svoj vlastiti soundtrack popodnevu.

Sve je bilo svečano.

I nije bilo nikakvog razloga za to.

Onda sam se sjetila:

Bio je vikend.

Naizgled, to je dovoljan razlog u Istanbulu.

Obitelji su bile vani, posebno one s malom djecom, i svi su se činili odlučili da je šetnja uz Istiklal savršen način provedbe dana.

Dakle, pridružila sam im se.

Pa… sprema sam im se pridružila.

Otkrila sam da Niobe ne hoda kroz Istiklal.

Niobe napravi male, oprezne korake kroz Istiklal.

Jednostavno je bilo previše toga za gledanje.

Prodavači kestena pečili su svoje kestenje, prodavači kukuruza pripremali su vrećice, a vuna se pojavljivala u ogromnim oblacima slatkoće.

Ulični glazbenici svirali su dok su povijesne zgrade čuvale cijelu scenu.

A onda su tu bile same zgrade.

Kroz put, veličanstvene fasade, stare stanove, crkve, prolaze, dućane i povijesne konzulate podsjećali su me da Istiklal nije samo trgovačka ulica.

To je živi komad Istanbula.

Svakih nekoliko koraka činilo se da govori:

„Pogledaj me. Ovdje sam puno duže nego ti."

I, naravno, pogledala sam.

Hodala sam.

Ponovno sam pogledala.

Hodala sam malo više.

Dok odjednom…

Raskrižje.

Zaustavila sam se.

Sada što?

Trebam li nastaviti ravno?

Je li Trg Taksim još daleko?

Postoji li put natrag kući s tamo?

Ili sam se jednostavno zalutala u situaciju gdje je jedino rješenje okrenuti se i hodati natrag do Galate?

Pogledala sam oko sebe.

Većina ljudi nastavljala je ravno.

To se činilo izvrsnom znanstvenom metodom.

Slijedi masu.

Dakle, nastavila sam.

Korak po korak, kroz živahne ulice Istikla, dok konačno nisam stigla do Trga Taksim.

I ondje sam stala.

Na trenutak sam samo stajala i gledala spomenik.

Nakon svih onih malih koraka, konačno sam stigla.

I shvatila sam nešto.

Kažu da biste zaista upoznali jedno mjesto, morate ga prošetati.

Sada to razumijem.

Ne možete potpuno doživjeti Istanbul iza prozora taksi vozila.

Morate hodati njegovim ulicama.

Morate se blago izgubiti.

Morate se pitati idete li u pravom smjeru.

Morate slijediti strance jer očito svi drugi znaju kuda idu.

I, najvažnije…

Treba vam udobna obuća.

Vrlo udobna obuća.

Jer će vas Istanbul pokazati put.

Samo bi mogao učiniti da hodate nekoliko kilometara prije nego što to učini.

I ako želite istražiti Istanbul korak po korak, Travel Inn Turkey ima mnogo pješačkih ruta spremnih za vas.

Samo ponesite svoju udobnu obuću.

Istanbul će pobrinuti za ostalo.

— Niobe