Niobin tihi trenutak unutar Svetog Ireneja

Sveta Irina

Ponekad su najbolja otkrića ona koja biste gotovo propustili.

To se meni dogodilo na putu do Arheološkog muzeja u Istanbulu.

Ušao sam u vrtove Topkapi palate i krenuo prema muzeju kada sam primijetio Svetu Iru. Znao sam da je ovo važna bizantska crkva i već sam znao da ima blisku vezu s Hagijom Sofijom. Ali, nekako, vidjeti je kako stoji ispred mene bilo je drugačije od čitanja o njoj.

Dakle, prirodno, zaustavio sam se.

Sveta Irina—Aya İrini—imala je fascinantnu povijest. Za razliku od Hagije Sofije, nikada nije pretvorena u džamiju. Tijekom stoljeća zgrada je služila različitim svrhama, uključujući kao skladište i depo, a kasnije kao koncertna dvorana i muzej.

Postoji i priča povezana s osmanskom dvorskom zajednicom koju sam osobito pronašao dirljivom: crkva je bila povezana s željom jednog sultana koji je htio da njegova pravoslavna majka ima mjesto gdje može dolaziti i moliti.

Iznenada je povijest postala vrlo osobna.

A onda sam ušao unutra…

Dana kada sam konačno ušao u Svetu Iru s jednim od svojih gostiju, bilo je iznenađujuće tiho. Nije bilo mnogo ljudi, što je iskustvo učinilo još posebnijim.

Podigao sam pogled prema ogromnom interijeru i primijetio stupove i križeve iznad njih. Na trenutak sam pokušao zamisliti crkvu kakva je morala biti prije nekoliko stoljeća.

A onda sam vidio nešto što sigurno nisam očekivao.

Bina. I klavir.

Tog večera održavao se koncert.

Dakle, moje pravo stvarno sjećanje na Svetu Iru nije bilo tišina.

Bila je to glazba.

Pijanist je vježbao, i nekako je to staroj zgradi dalo život. Bizantski zidovi koji su svjedočili stoljećima povijesti sada su slušali modernog pijanista kako se priprema za večernji koncert.

Kakav čudan i lijep susret vremena.

Šetao sam onoliko koliko je posjetiteljima dopušteno, polako gledajući oko sebe. Većina ljudi činilo se da staje i jednostavno zurí, možda radeći upravo ono što sam ja radio—pokušavajući zamisliti kako je ovo mjesto izgledalo davno.

Crkva je nekad stajala u srcu bizantskog svijeta. Njeni svećenici bili su povezani s istim vjerskim svijetom kao i oni Hagije Sofije. Generacije su se ovdje molile, slušale propovijedi i promatrale kako se povijest odvija oko ovih zidova.

A sada postoji klavir.

Volio sam tu kontrastnost.

Prošao sam pored Svete Ire mnogo puta nakon tog prvog posjeta. I gotovo svaki put, zaustavim se.

Uzmem dubok udah.

I napravim još nekoliko fotografija.

Zato što zgrada nikada ne izgleda baš isto.

A onda je uslijedilo jedno od mojih najljepših iznenađenja: vidio sam Svetu Iru okruženu snijegom.

To je bio trenutak kada sam shvatio nešto o Istanbulu.

Možete posjetiti isto mjesto deset puta i ipak ne imati isto iskustvo.

Svijetlo se mijenja.

Ljudi se mijenjaju.

Vrijeme se mijenja.

Vaše vlastito raspoloženje se mijenja.

Jednog dana pianist vježba unutra.

Drugog dana vlada tišina.

Drugog dana snijeg okružuje stare kamene blokove.

I možda je zato nikada ne vjerujem da se priča o Istanbulu može doista završiti.

Sveta Irina me tome naučila.

Otišao sam tamo jer sam bio na putu prema drugom muzeju.

Umjesto toga, pronašao sam bizantsku crkvu, klavir, sjećanje i na kraju zimsku fotografiju koja je cijelom mjestu dala potpuno drugačiji osjećaj.

Dakle, sljedeći put kada hodate kroz vrtove Topkapi palate na putu prema Arheološkom muzeju, nemojte žuriti. Pogledajte sa strane.

Moguće je da ćete pronaći Svetu Iru kako vas čeka.

I tko zna?

Možda će se čuti glazba.