Osmanska pomorska akademija na Heybeliadi

Niobe otkriva stoljetnu pomorsku školu koja i danas čuva Heybeliadu

Postoje trenuci kada hodate Istanbulom i odjednom shvatite da je zgrada ispred vas mnogo starija – i mnogo važnija – nego što ste zamislili.

To se meni dogodilo na Heybeliadi.

Gledao sam impozantne zgrade pomorske škole uz more kada sam otkrio nešto što me je natjeralo da stanem.

1773.

1773!

To znači da je priča iza ove pomorske ustanove započela prije više od 250 godina.

Pogledao sam ponovno zgrade i odjednom su mi izgledale potpuno drugačije.

Više nisam gledao samo staru vojnu kompleks.

Zamislio sam mlade pomorske kadete koji su nekad prolazili ovim terenom, pripremajući se za život na moru.

Pomorska škola rođena nakon pomorske katastrofe

Korijeni ustanove vode u Osmansko carstvo 18. stoljeća.

Nakon osmanske pomorske katastrofe u Çeşmei 1770. godine, potreba za bolje obučenim pomorcima postala je sve jasnija. 1773., za vrijeme vladavine sultana Mustafe III., osnovana je škola za pomorsko inženjerstvo u Carskom brodogradilištu u Kasimpashi.

Bila je poznata kao Tersane Hendesehanesi, a kasnije se razvila u Muhendishane-i Bahrî-i Humayun, Carsku pomorsku školu za inženjerstvo.

Ideja je bila iznimno moderna za svoje vrijeme.

Budući pomorski časnici trebali su više od hrabrosti.

Trebali su matematiku.

Navigaciju.

Kartografiju.

Brodogradnju.

Inženjerstvo.

I razumijevanje sve složenije tehnologije europskog pomorskog ratovanja.

Stoga je škola postala dio osmanskog napora za uvođenje vojnog i tehničkog obrazovanja po europskom uzoru. Povijesna istraživanja opisuju vojne škole poput ove kao neke od najranijih ustanova kroz koje je zapadnjačko obrazovanje ušlo u osmanski obrazovni sustav.

A onda je stigla Heybeliada

Škola nije uvijek stajala tamo gdje je vidimo danas.

Nakon raznih promjena i preseljenja, pomorska škola se konačno trajno preselila na Heybeliadu oko 1851.–1852. godine.

I ovdje priča postaje posebno fascinantna.

Zamislite Heybeliadu sredinom 19. stoljeća.

Nema modernih trajekata.

Nema turista koji šetaju otokom.

Nema pametnih telefona.

Umjesto toga, bilo je more, jedrenjaci, pomorski časnici, instruktori i mladi kadeti koji su se pripremali za vrlo drugačiji život.

Školski kompleks imao je učionice, smještaj, bolnicu, ljekarnu, biblioteku i druge objekte. Povijesni izvori također bilježe da je uveden engleski obrazovni sustav i da su neke lekcije predavali engleski instruktori.

Sam more bilo je dio obrazovanja.

Na kraju krajeva, to nisu bili samo studenti koji su učili u učionici.

Pripremali su se za Osmansku mornaricu.

Možete li zamisliti kadete?

To je pitanje koje nisam mogao prestati postavljati sebi.

Kako su izgledali?

Što su nosili?

Kako su hodali?

Što se događalo kada bi se probudili ujutro?

Zamišljam redove mladih kadeta u pažljivo raspoređenim uniformama.

Njihova odjeća odražavala je vojne reforme i promjenjive europske utjecaje osmanskog razdoblja. Do kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, osmanske pomorske uniforme postale su prepoznatljivije kao moderne vojne uniforme, umjesto tradicionalne odjeće ranijih osmanskog razdoblja.

A zatim zamišljam zvuk.

Naredbe.

Koraci.

Kretanje mladića koji se pripremaju za mornaricu.

Možda zvižduk instruktora.

Možda zvuk brodova koji se pripremaju dolje.

I iznad svega –

Mramorno more.

Naravno, ovdje mašta mora ostati mašta. Točna dnevna rutina, uniforme i ceremonije mijenjale su se tijekom dugog povijesti škole, pa ne bismo trebali svaku zamišljenu scenu predstavljati kao povijesno dokumentiranu.

Ali fascinantno je da je sama ustanova stvarno kontinuirano evoluirala kako su se mijenjale pomorske tehnologije i vojno obrazovanje. Do 19. stoljeća kurikulum je uključivao sve specijaliziranije pomorsko obučavanje, dok su kasnije reforme donijele dodatne europske utjecaje.

Bi li njihovo obučavanje danas izgledalo poznato?

Na neki način, vjerojatno da.

Na drugi način, razlika bi bila ogromna.

Pomorski kadet tada je i dalje trebao disciplinu, fizičku izdržljivost, tehnička znanja, navigaciju i timski rad.

Ali zamislite učenje navigacije prije GPS-a.

Zamislite proučavanje karata znajući da vaši proračuni mogu odrediti kamo će brod otići.

Zamislite učenje o parnim strojevima u vrijeme kada je parna tehnologija transformirala pomorsko ratovanje.

I zamislite napuštanje učionice i izravan odlazak prema moru kojem ste se pripremali zapovijedati.

Škola je u 19. stoljeću uvela četverogodišnji akademski program, sa studentima koji su se specijalizirali u područjima poput plovidbe, pomorskog inženjerstva i brodogradnje. Za praktično obučavanje dodijeljen je i školski brod.

Ta kombinacija učionica + inženjerstvo + navigacija + praktično pomorsko obučavanje jedan je od najzanimljivijih aspekata njegove povijesti.

Od Osmanske mornarice do moderne Turske

Ustanova je preživjela ogromne političke i povijesne promjene.

Osmansko carstvo nestalo je.

Osnovana je Republika Turska.

Obrazovni sustav se promijenio.

Pomorske snage su se promijenile.

Ipak, duga tradicija obrazovanja te ustanove nastavila se.

Škola je na kraju povezana s Pomorskom srednjom školom, dok je moderna Turska pomorska akademija konačno premještena s Heybeliade na svoj današnji kampus u Tuzli 1985. godine.

Dakle, kada danas stojite na Heybeliadi, gledate mjesto povezano s pomorskom obrazovnom tradicijom koja seže sve do 1773. godine.

Više od dva i pol stoljeća.

To je izvanredna misao.

I možemo li ući unutra?

To je bio malo razočaravajući dio mog otkrića.

Vidio sam povijesni kompleks pomorske škole...

ali nisam mogao ući u prostorije.

I možda je to dio onoga što ovo mjesto čini tako intrigantnim.

S vanjske strane, zgrade vam pružaju samo pogled.

Prave priče ostaju iza zidova.

Stare učionice.

Dvorovi.

Prostori gdje su generacije pomorskih studenata nekada učile.

Mjesta gdje su se održavale ceremonije i vojne rutine.

Danas posjetitelji ne bi trebali pretpostaviti da je pomorski kompleks slobodno dostupan. Povijesni školski tereni nisu običan muzej otvoren za neograničeno javno istraživanje.

I tako sam stajao vani.

Gledajući unutra.

I zamišljajući.

Niobino pitanje

Zatekao sam se kako se pitam:

Da sam mogao putovati natrag na Heybeliadu 1855. godine, što bih vidio?

Bi li kadeti marširali?

Bi li pomorski časnik vikao naredbe?

Bi li studenti učili navigaciju u učionici?

Bi li ispod čekao jedrenjak?

Bi li otok djelovao potpuno drugačije?

I možda najfascinantnije od svih:

Što bi jedan od tih mladih kadeta pomislio da bi odjednom mogao vidjeti Heybeliadu danas?

Bicikle.

Kafiće.

Trajekte.

Posjetitelje koji slikaju.

I ljude poput mene kako stoje vani ispred njegove stare škole, pitajući se o njegovom životu.

Zgrada koja odbija postati samo spomenik

To je ono što volim u Istanbulu.

Možete proći pored zgrade misleći da je samo stara.

Zatim otkrijete njezin datum.

1773.

I odjednom zgrada postaje vrata u drugi svijet.

Heybeliadska pomorska škola nije samo osmanska zgrada.

Ona predstavlja stoljeća promjenjivog pomorskog obrazovanja, tehnologije, vojne discipline i života uz more.

Iako nisam mogao ući, mogao sam stajati vani i prepustiti mašti da dovrši ostalo.

Niobino putovanje s Travel Inn Turkey nastavlja se.

Ponekad su najzanimljivija mjesta ona u koja ne možemo ući.

Ponekad su ona koja nas natjeraju da stanemo...

**pogledamo...

i zapitamo se.**