Historijske škole Guzelyurta, Kapadokija

Sačuvani dio obrazovanja

U Kapadokiji postoje mjesta na kojima putnik ne posmatra samo zgradu.

Postoje mjesta na kojima se čini da kamenje pamti.

U tihim ulicama Guzelyurta, grada historijski poznatog kao Gelveri i ranije povezanog s Karballom / Karvalijem, stoje ostaci izuzetnog poglavlja historije Kapadokije: škole u kojima su se obrazovale generacije pripadnika lokalne pravoslavne kršćanske zajednice.

Danas ulazak u ove stare zgrade može probuditi osjećaj koji je teško opisati. Za potomke ljudi koji su nekada ovdje živjeli, vrata nisu samo ulaz. Ona mogu predstavljati vezu s bakama i djedovima, roditeljima, učiteljima, djetinjstvom i napuštenom domovinom.

Današnjem posjetiocu to je poziv da se prisjeti kako je Kapadokija bila i zemlja škola, knjiga, učitelja i djece.

Karvali – današnji Guzelyurt

Historijsko naselje danas se zove Guzelyurt i nalazi se u provinciji Aksaray.

Općina objašnjava da je naselje u rimsko i bizantijsko doba bilo poznato kao Karballa, a kasnije kao Gelveri. Službeni naziv Guzelyurt usvojen je 1965. godine.

Grad je udaljen približno 35 kilometara od Aksaraya i ostaje jedno od mjesta na kojima se još mogu doživjeti karakteristična kapadokijska arhitektura uklesana u stijene, historijske kuće, crkve i podzemni prostori.

Staro ime se u historijskim izvorima pojavljuje u više oblika — Karballa, Karvala, Karvali, Gelveri i drugi. Savremeni putnik zato može naići na različite načine pisanja imena iste historijske zajednice.

Zajednica koja je vjerovala u obrazovanje

Obrazovanje je tokom 19. stoljeća postajalo sve važnije među pravoslavnim kršćanskim zajednicama Kapadokije.

U Gelveriju su postojale odvojene obrazovne ustanove za dječake i djevojčice, kao i dječiji vrtić. Naučna studija o obrazovanju u Kapadokiji bilježi da je Gelveri krajem 19. stoljeća imao školu za dječake, školu za djevojčice i dječiji vrtić te da se savremeni grčki počeo predavati oko 1890. godine.

To je posebno zanimljivo jer je lokalno stanovništvo imalo složen jezički identitet.

Mnogi pravoslavni kršćani iz Kapadokije govorili su turski u svakodnevnom životu, a za pisanje su koristili grčko pismo. U historijskoj literaturi često se opisuju kao Karamanlije ili Karamanlides.

Škola je, dakle, bila mnogo više od mjesta na kojem su djeca učila čitati.

Bila je mjesto na kojem su se čuvali jezik, vjera, historija i identitet zajednice.

Grčka škola za dječake – Gelveri Erkek Rum Mektebi

Jedna od najvažnijih sačuvanih obrazovnih zgrada na turskom je poznata kao:

Gelveri Erkek Rum Mektebi

— Grčka pravoslavna škola za dječake u Gelveriju.

Prema publikaciji o kulturnoj historiji Aksaraya Aksaray'in Hafizasi, donji dio škole završen je 1870. godine, a sprat 1891. godine.

Drugi historijski izvori bilježe zgradu kao Gelveri Erkek Rum Mektebi, dok se u novijoj historijskoj publikaciji o Karvaliju navodi da je gradska škola za dječake svečano otvorena 1891. godine.

Zamislite ulazna vrata prije više od jednog stoljeća.

Djeca koja stižu ujutro.

Učitelji koji pripremaju nastavu.

Knjige koje se unose kroz vrata.

Glasovi koji ispunjavaju učionice.

Za ljude te zajednice ovo nije bio arheološki spomenik.

Bila je to jednostavno njihova škola.

Škola za djevojčice – Gelveri Kiz Mektebi

Obrazovanje djevojčica također je bilo važan dio razvoja zajednice.

Prema publikaciji o kulturnoj historiji Aksaraya, Gelveri Kiz Mektebi, odnosno Grčka škola za djevojčice u Gelveriju, izgrađena je tokom 1910-ih.

Drugi historijski prikaz navodi školu za djevojčice u Gelveriju i govori o širem razvoju obrazovanja djevojčica među grčkim zajednicama u Osmanskom carstvu.

Škola je za svoje vrijeme predstavljala nešto važno:

obrazovanje nije bilo namijenjeno samo dječacima.

I djevojčicama se omogućavao pristup organizovanom školovanju, znanju i kulturnom obrazovanju.

Zbog toga su ove zgrade danas posebno značajne.

One nisu samo primjeri stare arhitekture.

Predstavljaju težnje roditelja koji su željeli da se njihova djeca obrazuju.

Šta su djeca učila?

Obrazovni programi grčkih škola u Kapadokiji mogli su biti iznenađujuće široki.

U zavisnosti od ustanove i razdoblja, predmeti su uključivali grčki jezik i književnost, starogrčki, matematiku, historiju, vjeronauku, geografiju, prirodne nauke i praktične predmete.

Širi razvoj obrazovanja u pravoslavnim zajednicama Kapadokije tokom 19. stoljeća pokazuje sve veće napore da se osnuju organizovane škole, obezbijede učitelji i formiraju obrazovna udruženja.

Obrazovanje je bilo usko povezano s opstankom zajednice.

Škola je značila da naredna generacija može naslijediti više od kuća i zemlje.

Mogla je naslijediti jezik, priče, vjeru, znanje i sjećanja.

Šta se dogodilo nakon 1924. godine?

Historija ovih škola ne može se odvojiti od jedne od najvećih prekretnica u historiji Kapadokije.

Do razmjene stanovništva, Guzelyurt/Gelveri bio je dom i kršćanskoj i muslimanskoj zajednici.

Općina Guzelyurt navodi da je do razmjene stanovništva došlo 1924. godine, kada je pravoslavno kršćansko stanovništvo tog područja otišlo u Grčku. Mnogi su se naselili u Nea Karvaliju, u blizini Kavale, gdje je osnovana nova zajednica.

Tako je stara zajednica u relativno kratkom historijskom periodu nestala iz grada.

Škole su izgubile svoju prvobitnu namjenu.

Ali zgrade su ostale.

Zato njihovi ulazi danas mogu djelovati toliko snažno.

Čemu danas služi škola za dječake?

Jedan od najzanimljivijih aspekata ove priče jeste to što stara škola Gelveri Erkek Rum Mektebi nije jednostavno nestala.

Prema publikaciji Aksaray'in Hafizasi, bivša grčka škola za dječake danas se koristi kao hotel.

To ovoj zgradi daje izuzetan novi život.

Zgrada koja je nekada dočekivala djecu na nastavi sada može dočekivati putnike.

Njena namjena se potpuno promijenila.

Ali ne i njeno značenje.

Zidovi su od obrazovanja prešli na ugostiteljstvo, ali i dalje čuvaju sjećanje na ljude koji su ih izgradili i koristili.

A škola za djevojčice?

Bivša škola za djevojčice dio je iste priče, iako prije nego što je posjetiocima predstavite kao otvorenu turističku lokaciju treba lokalno provjeriti njenu današnju namjenu i dostupnost.

Historijska zgrada može fizički opstati, dok su se njena prvobitna namjena, vlasništvo i dostupnost možda promijenili.

Danas je ona sačuvani dio obrazovne historije starog Gelverija.

Grad koji i dalje živi

Današnji Guzelyurt nije muzej na otvorenom.

Ovdje ljudi žive.

Porodice imaju domove, preduzeća i svakodnevne navike. Turizam je postao važan dio lokalne privrede, a tradicionalni zanati i lokalna kultura i dalje čine dio identiteta grada.

Lokalne vlasti podržale su i obnovu lončarstva u Gelveriju i tradicionalne obrade zemlje, starog zanata koji je počeo odumirati nakon sredine 20. stoljeća.

Šetnja starim ulicama zato putniku pruža dva doživljaja istovremeno:

današnji Guzelyurt i jučerašnji Gelveri.

U tome leži posebnost ovog grada.

Stanovništvo starog Gelverija

Historijski demografski zapisi daju nam predstavu o veličini zajednice.

Studija o Grčkoj školi za djevojčice u Aksarayu bilježi da je Gelveri 1913. godine imao 621 domaćinstvo i 3.129 grčkih stanovnika.

Ovaj podatak je važan jer nas podsjeća da ne govorimo o malom naselju s tek nekolicinom porodica.

Ovdje je živjela brojna zajednica.

Bilo je domova.

Poslovnih objekata.

Crkava.

Udruženja.

Škola.

Učitelja.

Djece.

I društvenog svijeta koji je u velikoj mjeri nestao iz fizičkog krajolika.

Pred ulazom u školu

Možda je najdirljiviji dio posjete ovim zgradama njihov ulaz.

Zamislite bivšeg učenika kako nakon nekoliko decenija ponovo stoji ovdje.

Možda je otišao kao dijete.

Možda su otišli njegovi roditelji.

Možda su mu baka i djed rođeni u Gelveriju.

Vrata mogu izgledati obično.

Ali za nekoga čija porodica potiče iz ovog grada, ona mogu predstavljati čitav izgubljeni svijet.

Zato historijske škole zaslužuju drugačiji vid poštovanja od posjetilaca.

Ne treba ih posmatrati samo kao pozadinu za fotografisanje.

To su mjesta na kojima su prethodne generacije učile, sanjale i pripremale se za život.

A kada danas kročimo u njih, treba da se sjetimo da hodamo kroz nečije djetinjstvo.

Pouka za narednu generaciju

Postoji još jedan razlog za očuvanje ovih zgrada.

Mladi koji danas posjećuju Kapadokiju mogu vidjeti školu i shvatiti da historija nije samo priča o carevima, crkvama i bitkama.

Historija govori i o djeci.

Dječaku koji nosi knjigu.

Djevojčici koja ulazi u učionicu.

Učitelju koji piše po tabli.

Porodici koja štedi novac da bi se njeno dijete moglo obrazovati.

To su univerzalne priče.

Imena i jezici su se možda promijenili.

Ljudi su otišli.

Ali ta težnja nam je i dalje bliska.

Svaka generacija želi bolju budućnost narednoj generaciji.

To je možda najljepša poruka koju nam ove stare školske zgrade mogu prenijeti.

Niobe otkriva školu

Kada je Niobe stigla u Guzelyurt, očekivala je da će je Kapadokija zadiviti crkvama uklesanim u stijene, podzemnim gradovima i izvanrednim pejzažima.

Nije očekivala da će je zaustaviti ulaz u školu.

Tiho je stajala ispred stare zgrade.

Na trenutak je zamislila ulicu kakva je bila prije više od stotinu godina.

Djeca koja trče kroz ulaz.

Učitelji koji ih zovu da se vrate.

Knjige pod rukom.

Roditelji koji čekaju napolju.

Zatim je pogledala ista ta vrata danas.

Tišina.

Kamen.

Drugačija Turska.

Druga generacija.

Ali ista zgrada.

Niobe je dotakla stari kamen i pomislila:

„Možda je to ono što historija zaista jeste. Nešto što ne stoji iza stakla, već nešto što tiho čeka da ga primijetimo.“

Dok putujemo Kapadokijom, ne trebamo obilaziti samo poznata mjesta. Trebamo oslušnuti i mjesta koja pamte.

Za narednu generaciju ove škole mogu postati više od ostataka nestale zajednice.

Mogu postati pouka o poštovanju.

Poštovanju prema obrazovanju.

Poštovanju prema različitim kulturama.

Poštovanju prema ljudima koji su ovdje živjeli prije nas.

I poštovanju prema odgovornosti da sačuvamo ono što je preostalo.

Putujte uz Travel Inn Turkey

Za putnike koje zanima dublja historija Kapadokije, posjeta Guzelyurtu može se spojiti s obilaskom drugih historijskih i pravoslavnih lokaliteta u regiji.

Putovanje kroz Guzelyurt, Dolinu manastira, Crkvu Svetog Grigorija Bogoslova, stare kuće Gelverija i historijske škole pruža drugačiji pogled na Kapadokiju — onaj koji nadilazi poznate doline i vilinske dimnjake.

Uz Travel Inn Turkey, putovanje može postati ne samo obilazak znamenitosti već i putovanje kroz sjećanja ljudi koji su Kapadokiju nekada zvali domom.

Jer ponekad su najvažnija mjesta u Kapadokiji ona koja šapuću umjesto da viču.