Niobino neočekivano otkriće

Hagia Euphemia u hipodromu Istanbula

Neka otkrića su planirana.

Druge se jednostavno dogode.

A ponekad su najzanimljivija mjesta u Istanbulu ona koja nikada niste namjeravali pronaći.

Točno se to dogodilo meni jednog predivnog dana dok sam šetao oko Hipodroma Konstantinopolisa.

Nisam tražio crkvu.

Nisam slijedio povijesnu kartu.

Nisam čak ni tražio još jedan bizantski spomenik.

Samo sam vidio prijatelja kako sjedi blizu ograde i odlučio prići mu i pozdraviti ga.

I onda sam primijetio to.

Mali natpis.

Ime.

Hagia Euphemia.

Zaustavio sam se.

Na trenutak, buka modernog Istanbula činila se kao da je nestala.

Stajao sam tamo pažljivo čitajući informacije, pokušavajući shvatiti što je skriveno ispod mojih stopala i oko mene. Do tog trenutka prošao sam pored ovog mjesta bez da ga stvarno primijetim.

Koliko li je drugih ljudi učinilo isto?

Svaki dan, lokalci, posjetitelji i turisti prolaze kroz Hipodrom. Fotografiraju antičke spomenike, hodaju između obeliska, posjećuju Plavu džamiju i Aju Sofiju i nastavljaju svoja putovanja.

Ipak, ovdje, gotovo tiho, nalazilo se još jedno poglavlje Konstantinopolisa.

Poglavlje koje mnogi možda nikada neće primijetiti.

Sjeo sam i zamislio prošlost

Vrijeme je bilo predivno, pa sam neko vrijeme sjedio na susjednoj ogradi.

I odjednom sam si postavio jednostavno pitanje:

Što je ovo mjesto bilo prije nego što je postalo arheološko nalazište okruženo modernim Istanbulom?

Bilo je teško zamisliti.

Danas ljudi prolaze noseći vrećice za kupovinu, držeći kamere, provjeravajući mobitele i tražeći svoju sljedeću destinaciju.

No prije stoljeća ovo područje bilo je dio Konstantinopolisa.

Hipodrom je bio jedno od velikih javnih i svečanih prostora bizantske prijestolnice. U blizini su stajale palače, crkve i druge zgrade povezane s carskim svijetom.

I Hagia Euphemia imala je svoju vlastitu iznimnu priču.

Očuvana struktura izvorno je bila dio kompleksa palače i povezana je s palačom visokog službenika Antioha. Njegova centralna dvorana za primanje kasnije je pretvorena u crkvu posvećenu svetoj Eufemiji.

Odjednom, mali arheološki ostaci ispred mene nisu više djelovali malenima.

Pripadali su mnogo većoj priči.

Sveta Eufemija vratila me u drugi Istanbul

I onda sam se sjetio nečega.

Već sam posjetio drugu crkvu posvećenu svetoj Eufemiji.

Nije ovdje.

Na azijskoj strani Istanbula, u Kadıköyu.

Taj me uspomenu odjednom povezao dva različita dijela grada.

Jedna sveta osoba.

Dvije strane Istanbula.

Dva različita mjesta.

I stoljeća povijesti između njih.

Priča o svetoj Eufemiji duboko je povezana s Halkedonom, današnjim Kadıköyem. Njen originalni hram bio je tamo, a njezin kult postao je posebno važan nakon Halkedonskog sabora 451. godine. Kasnije, tijekom sedmog stoljeća, njezine relikvije premještene su u Konstantinopolis i smještene blizu Hipodroma.

Pogledao sam ostake ponovno.

Sada nisam samo gledao kamenje.

Gledao sam vezu između antičkog Halkedona i Konstantinopolisa.

Između azijske i europske strane današnjeg Istanbula.

Između Istanbula koji danas poznajem i Konstantinopolisa koji je postojao prije mnogih stoljeća.

Crkva skrivena pred očima

Ono što me najviše fasciniralo bilo je koliko je lako bilo propustiti ovo mjesto.

Nije bilo veličanstvenog ulaza koji najavljuje:

"Ovdje stoji važna bizantska crkva."

Nije bilo ogromnog spomenika koji dominira horizontom.

Samo arheološki ostaci, natpis, okolne ulice i ljudi koji nastavljaju sa svojim danom.

Ipak, ovo mjesto nekad je imalo ogromnu vjersku i povijesnu važnost.

Crkva je postala Crkva svetog Eufemija u Hipodromu, poznata na grčkom kao Ἁγία Εὐφημία ἐν τῷ Ἱπποδρομίῳ.

Preživjela je dramatične periode bizantske povijesti, uključujući ikonoboračku kontroverzu, kasniju obnovu i latinsku okupaciju Konstantinopolisa. Arheološka iskapanja konačno su otkrila važne ostatke crkve i fragmente njezine srednjovjekovne fresko dekoracije.

Nalazište je arheološki ponovno otkriveno u dvadesetom stoljeću. Iskapanja su započela nakon što su u tom području identificirani ostaci i freske, s daljnjim istraživanjima 1940-ih i 1950-ih godina.

A ja sam ga otkrio jednostavno zato što sam otišao pozdraviti prijatelja.

Neko očekivana otkrića ponekad su najbolja

Nasmiješio sam se.

Ovo je bila točno vrsta otkrića koju volim u Istanbulu.

Možete planirati cijeli dan.

Možete pripremiti itinerar.

Možete označiti svaki poznati spomenik na svojoj karti.

I onda vas Istanbul iznenadi nečim što niste tražili.

Mali natpis.

Zaboravljena ruševina.

Antička crkva.

Priča skrivena iza moderne ograde.

Tog popodneva, Hagia Euphemia postala je još jedno neočekivano poglavlje u mom putovanju kroz Istanbul.

Došao sam jednostavno da pozdravim nekoga.

Umjesto toga, našao sam se sjedeći uz Hipodrom, zamišljajući careve, dvorske osobe, vjernike i hodočasnike koji su nekad hodali ovim istim dijelom Konstantinopolisa.

I stalno sam razmišljao o ljudima koji su prolazili pored mene.

Koliko li ih je znalo što se ovdje nalazi?

Koliko li ih je stalo pročitati natpis?

Koliko li će ih jednostavno proći dalje?

Možda je to ono što Istanbul čini tako izvanrednim.

Njegova povijest ne stoji uvijek ispred vas kao veličanstveni spomenik.

Ponekad tiho čeka.

Ponekad morate primijetiti mali natpis.

Ponekad morate stati.

I ponekad, poput Niobe, jednostavno morate biti na pravom mjestu u pravi trenutak.

Jedno novo otkriće. Jedna nova priča.

Kada sam se konačno ustao i nastavio svoj hod, znao sam da ovo nije kraj priče.

Bio je početak jedne nove.

Već sam upoznao svetu Eufemiju na azijskoj strani Istanbula.

Sada sam je neočekivano ponovno upoznao uz antički Hipodrom.

Dva mjesta.

Dvije strane grada.

Jedna iznimna bizantska priča.

I opet me je Istanbul podsjetio da najbolja otkrića nisu uvijek ona koja planiramo.

Ponekad...

grad pronalazi priču za nas.

I ova je postala još jedna priča za Niobe.