Kule baklave

Uvjerio sam se da znam kako izgleda baklava.

Kvadrati. Rombovi. Zlatni slojevi. Pistacije posute po vrhu.

Onda, negdje na mom putovanju kroz Tursku, vidio sam kulu.

Nije bila od kamena.

Nije bila drevna.

Bila je to kula od baklave.

Ponosno je stajala iza stakla male pekare, napravljena od sloja na sloj nježnog tijesta, maslaca i pistacija, s sirupom koji je sjajio između nabora.

Gledao sam je u čudu.

„Je li to zaista baklava?", pitao sam.

Muškara iza pulta se nasmijao.

„Naravno."

Rekao je to kao da sam upravo pitao je li nebo stvarno plavo.

Upitao sam prstom prema kuli.

„I ljudi to jedu?"

On se nasmijao.

„To je ideja."

Naručio sam jedan komad.

Prvi zalogaj bio je opasno dobar.

Tijesto je tiho puknulo. Zatim su uslijedile pistacije. Pa je došla slatkoća — bogata, topla i prepoznatljivo turska.

Iznenada sam nešto shvatio.

Baklava nije samo desert.

To je arhitektura koju možete jesti.

Slojevi su joj katovi.

Pistacije su ukrasi.

Sirup je tajna koja sve drži zajedno.

A pekar?

Arhitekt.

Ali moja avantura još nije bila gotova.

Maloprije sam otkrio još jednu kulu.

Ova je bila napravljena od kadayifa — onih nježnih, zlatnih nitki izrezanog tijesta koje gotovo podsjećaju na fino zlatno kosu.

Bila je viša, tamnija i divljasto neuredna.

Zvao sam je Kula kadayif.

Pekar me pogledao.

„Künefe", ispravio me.

„Aha", rekao sam. „Dakle, kula ima ime."

Kimnuo je glavom.

A onda je dodao nešto što me navelo na smijeh:

„Svaka kula treba ime."

Kadayif je bio drugačiji od baklave.

Hrskav vani.

Mekan i topao unutra.

A skriven u sredini bio je sir.

Sir!

Pogledao sam pekara s nevjericom.

„Stavljaš sir u desert?"

On se nasmijao.

„Još nisi dovoljno putovala."

Imao je pravo.

Uzeo sam još jedan zalogaj.

Topli sir se razvlačio između tijesta i sirupa, i odjednom su moji pažljivo sastavljeni pravila o tome kakav bi desert trebao biti potpuno uništeni.

Tog popodneva prestao sam razmišljati o desertima kao o stvarima koje jednostavno naručite na kraju obroka.

U Turskoj, oni mogu biti iskustvo.

Razgovor.

Tradicija.

Razlog da sjednete sa strancem.

Razlog da vam netko objasni kako ga je njegova baka nekada pripremala.

A ponekad, očito, razlog da se sagradi kula.

Napustio sam pekaru ljepljivih prstiju i osmijeha.

Dolazio sam tražeći nešto slatko.

Umjesto toga, pronašao sam mali komadić turske kulture.

I sada, kad mi netko kaže da je već probao baklavu, imam samo jedno pitanje:

„Da… ali jeste li ikada penjali na kulu od baklave?"

Možda je to problem s putovanjem.

Od kuće polazite misleći da znate što tražite.

Onda vas Turska tiho pred nečim sasvim neočekivanim.

I uzmete zalogaj.